loader image

Zakon o leasingu FBiH

Zakon o leasingu FBIH definira financijski leasing kao pravni posao u kojem korisnik leasinga u periodu posjedovanja i korištenja predmeta leasinga plaća ugovorenu leasing naknadu sa opcijom kupovine i sticanja prava vlasništva nad predmetom leasinga i snosi troškove amortizacije predmeta leasinga.

Pitanje:

1. S obzirom da definicija leasinga obuhvaća i korištenje (uživanje plodova), može li se tumačiti da se radi o zakupu?

2. Ako da, koja je pravna razlika, prema Vašem mišljenju, između financijskog leasinga i zakupa sa pravom otkupa?

Odgovor: Prema čl. 5. Zakona o leasing-u FBIH, financijski leasing je pravni posao u kojem korisnik leasinga u periodu posjedovanja i korištenja predmeta leasinga plaća ugovorenu leasing naknadu sa opcijom kupovine i sticanja prava vlasništva nad predmetom leasinga i snosi troškove amortizacije predmeta leasing-a.

Prema čl.567. Zakona o obveznim odnosima FBIH zakup je definiran kao ugovor kojim se obvezuje zakupodavac da preda određenu stvar zakupoprimcu na upotrebu, a ovaj se obvezuje da mu za to plaća određenu zakupninu. Upotreba stvari obuhvaća i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drugačije ugovorom dogovoreno ili uobičajeno.

Zbog gore navedenog financijski leasing se može smatrati zakupom budući da se i ugovorom o financijskom leasing-u i ugovorom o zakupu može koristiti, odnosno uživati stvar (ubirati plodovi) koja je predmet ugovora. Međutim, prema odredbama Zakona o financijskom leasing-u, točnije čl.5. u ugovoru financijskog leasing-a može se ugovoriti opcija kupovine i stjecanja prava vlasništva. Prema pozitivnim propisima koji su na snazi u Bosni i Hercegovini (koje je ista preuzela od bivše socijalističke federativne republike Jugoslavije, što je učinila i Republika Hrvatska) ne postoji mogućnost da zakupoprimac na temelju ugovora o zakupu stekne pravo vlasništva nad predmetom zakupa. Članak 585. Zakona o obveznim odnosima FBIH kaže da je zakupoprimac dužan čuvati zakupljenu stvar i nakon prestanka zakupa vratiti je neoštećenu. Sukladno sudskoj praksi, ugovorom o zakupu se ne prenosi vlasništvo, odnosno pravo raspolaganja ili korištenja, pa nije nužno da zakupodavac bude i vlasnik, odnosno da ima pravo raspolaganja na zakupljenoj stvari. Otuda se u zakup može dati tuđa stvar pri čemu je bez značaja da li je zakupodavac bio savjestan ili nesavjestan. (Vs RS, Rev. 64/96, od 19. 12. 1996. – ZIPS, br. 948, Bilten 1/1999 – 65). Stoga BIH zakonodavstvo ne poznaje institut zakupa sa pravom otkupom. Ugovor o zakupu ima samo i jedino obvezno-pravni karakter, dok ugovor o financijskom leasing-u ima obvezno-pravni i mogućnost stvarno-pravnog kataktera.